Sigurna sam da više nisam buduća nevesta grofa od Kornvola, nakon što sam ga tako temeljno posramila, tako da mogu da odem i svima učinim uslugu, jer izgleda da nisam dovoljno vešta u druženju. U stvari, nisam dovoljno vešta ni u čemu ovde.
Pijem šampanjac i odlazim do prozora, uzdišući dok gledam na trg. Ne mogu da odem. Nikada ne bih mogla da objasnim. Možda bih mogla da se pretvaram da sam bolesna. Uostalom, nisam sišla na ručak, ni na čaj, jer sam se kupala i, iskreno, izbegavala oca.
„Elajza?“
Ne mrdam, napeta, na zvuk tatinog glasa, a kako je prozor ispred mene, nemam gde da uteknem. Namestim osmeh i suočim se s njim, spremna na ozbiljnu kritiku. „Da, tata?“
Nekoliko trenutaka me posmatra u tišini, zbog čega se s nelagodom promeškoljim, i napokon mi dosadi ova užasna tišina i njegov nemi ispitivački pogled. „Tata, žao mi je, nisam htela da te posramim, ali…“
„Elajza, moja draga devojčice, razumeš da neke slobode koje su ti bile darivane pre našeg preseljenja u London, više ne mogu da postoje.“