šta mi uopšte možemo učiniti povodom te užasno važne stvari zvane drugi ljudi, kad oni ostaju lišeni značenja koje im pridajemo, i umesto toga preuzimaju neki suludi smisao; zar smo toliko nesposobni da prozremo ono što se krije u drugim ljudima, kao i njihove skrivene namere? Da li bi trebalo da se svi zatvorimo, zaključamo vrata, i sedimo tako izolovani poput usamljenih pisaca u zvučno izolovanim ćelijama, i svojim rečima stvaramo ljude, a onda tvrdimo da su ti ljudi sačinjeni od reči stvarniji od stvarnih ljudi koje svakodnevno uništavamo svojim neshvatanjem? Ostaje činjenica da se život ionako ne svodi na ispravnu procenu ljudi. Živeti znači shvatati ljude pogrešno, shvatati ih pogrešno i pogrešno i pogrešno, a onda, nakon pažljivog razmatranja, ponovo ih shvatati pogrešno. Tako znamo da smo živi: kada grešimo. Možda bi najbolje bilo zaboraviti na ispravnu i pogrešnu predstavu o ljudima, i jednostavno se prepustiti. Ako ste sposobni za to, pa, blago vama!