Jussi Adler Olsen

»Zapiši bilo koji troznamenkasti broj.«

Troznamenkasti. Otkud jednom petogodišnjaku takva riječ?

Carl kimne i zapiše broj 367.

»Sad preokreni broj.«

»Da ga preokrenem. Kako to misliš?«

»Pa napiši 763, zar ne? Jesi li siguran da ti ipak nije iscurilo malo više mozga nego što misliš?« ubaci se dječakova očaravajuća majka.

Carl napiše 763.

»Sada oduzmi manji broj od većega«, uputi ga plavokosi, kovrčavi genije.

763 minus 367. Carl sakrije blok rukom kako drugi ne bi vidjeli da još uvijek oduzima onako kako je naučio u trećem razredu osnovne škole.

»Onda, koliko si dobio?« Ludwigove oči se ozare.

»Eh, 396, je l’ da?«

»Sad preokreni taj broj i dodaj ga broju 396. Koliko si dobio?«

»693 plus 396, na to misliš? Koliko je to?«

»Da.«

Carl zapiše brojeve zaklonivši ponovno papir rukom.

»To je 1089«, odgovori nakon još malo gnjavaže s brojevima. Dječak je zavrištao od smijeha kad je Carl pogledao. Bio je svjestan koliko je iznenađeno izgledao u tom trenutku.

»Ovo je stvarno nevjerojatno, Ludwig. I rezultat je isti s kojim god brojem da počnem?«

Dječak ga razočarano pogleda. »Da, pa nisam li to i rekao? Ako je, na primjer, početni broj 102, nakon prvom oduzimanja dobit ćeš 99. I onda ne pišeš 99, nego 099. Nemoj zaboraviti da broj uvijek mora biti troznamenkast.«

Duboko udahne i ustane. U zadnje vrijeme više ga ne čeka pokraj prozora, prstom više ne ispisuje njegovo ime na staklu koje se magli od njezina daha.

Istina, upozoravali su je od prvog susreta. Najbolja joj je prijateljica natuknula, a majka joj je otvoreno rekla. Prestar je za nju. Taj nešto skriva. Tom čovjeku ne možeš vjerovati. Nikad ne znaš što mu je na pameti.

Zato već dugo nije vidjela ni prijateljicu ni majku. I zbog toga je sve očajnija i sve usamljenija. S kim da razgovara? Nema nikoga. Pogleda prazne, uredne sobe i stisne zube, a na oči joj grunu suze.

Tada začuje dijete i sabere se. Kažiprstom obriše vrh nosa i dvaput duboko udahne.

Ako joj je muž nevjeran, morat će se snaći bez nje.

Sigurno negdje postoji bolji život.

Muž je ušao u spavaću sobu tako tiho da ga je odala samo sjena na zidu. Široka ramena, raskriljene ruke. On legne i privuče je k sebi bez riječi. Topao i gol.

Očekivala je umiljavanje, ali i promišljene isprike. Možda se bojala mirisa neke neznanke i oklijevanja zbog grižnje savjesti u krivom trenutku, ali on je samo zgrabi, grubo je okrene na leđa i pohlepno joj strgne odjeću. Lice mu sja na mjesečini. To je uzbudi. Isparilo je uzrujavanje, čekanje, zabrinutost i sumnja.

Prošlo je šest mjeseci otkad je zadnji put bio ovakav.

Napokon, hvala Bogu.

Morat ću otići na neko vrijeme, zlato«, reče on iznenada za doručkom, milujući dijete po obrazu. Izgovorio je to rastreseno, kao da te riječi ne znače ništa.

Ona se namršti i napući usne da načas u sebi zadrži neizbježno pitanje. Zatim odloži vilicu na tanjur i ostane nepomično zuriti u kajganu sa šunkom. Noć je bila duga. Još ju je osjećala - bol u nutrini, ali i poljupce i zagrljaje dok su ležali iscrpljeni i toplo se gledali u oči. Do sada je tako mogla zaboraviti na vrijeme i mjesto. Samo do sada. Jer u ovom se času blijedo ožujsko sunce probija u sobu kao nezvani gost da osvijetli činjenice. Njezin muž odlazi. Opet.

»Zašto mi ne možeš reći što radiš? Žena sam ti. Neću nikome odati.«

On se ukoči s vilicom i nožem u rukama. Pogled mu se zamrači.

»Ozbiljno«, nastavi ona. »Koliko ću morati opet čekati da budeš kao sinoć? Jesmo li se vratili na staro? Ono kad ja ne znam što radiš, a tebe nema čak ni kad si ovdje?«

Netremice je pogleda. »Nisi li znala od početka da ne mogu govoriti o svojem poslu?«

»Da, ali...«

»Dobro. Onda neka ostane na tome.«

Nož i vilica spuste se na tanjur, a on se okrene prema sinu s nečim što je trebalo biti osmijeh.

Disala je polako i mirno, ali u njoj je bjesnio očaj.