Kopanje đubreta je metafora za prepoznavanje tragedije kao korisne za život. To je rad koji moramo da obavimo sami: niko ne može da nam pomaže. Ali ako krenemo da kopamo u bašti svoga srca, dan za danom, hrpa bola polako se smanjuje. Ponekad su potrebne godine, ali doći će jutro kada više ne vidimo bol u svom životu, a u našem srcu desilo se čudo.