Volim te.“
Ukrutila sam se pod njim.
„Šta si to upravo rekao?“, jedva čujno sam prošaputala.
„Volim te“, promuklo je šapnuo držeći usta kraj mojih. „Volim te toliko da me to skoro boli.“
Prošla sam prstom duž izražene linije njegove vilice. Osećala sam njegovu težinu na sebi. Najradije bih ga privukla još bliže, ali kad sam počela da ga vučem za majicu, uhvatio me je za ruku i čvrsto je držao iznad moje glave.
Podigao je pogled i dugo me je gledao u oči. Ne znam šta je u njima video, ali iznenada mu se na licu pojavio onaj iskošeni široki osmeh. Delovao je skoro pomalo stidljivo. „Vau, Babls. Najzad sam uspeo da ostaneš bez reči.“
Primetila sam da se trudi da opusti napetu atmosferu. Nakon što sam na tren pokušala da obuzdam disanje, suvo sam rekla: „Nisam znala da ljubav prema meni boli.“
Uglovi usana su mu poigravali. „Samo da znaš.“
„Koliko boli?“, upitala sam. Mislila sam da se našalim, ali iznenadila sam se kad je Kaden stvarno počeo da traži prave reči. Napeto sam ga slušala.
„Kao da mi je celo telo u plamenu. Ali nekako, na neki dobar način. Sve u meni se skuplja i istovremeno rastrže kad te vidim, ili osetim tvoj miris ili… Nisam baš dobar s takvim opisima.“ Sada se osmehnuo opasno. Oborio je glavu i usisao moju donju usnu između svojih zuba. „Bolji sam ovde, unutra.“