Ostatak nedelje protekao je slično. Ujutru bih pronašla neko malo iznenađenje pred vratima, automobil mi je bio sveže očišćen, a Kaden je meni i mojim prijateljima donosio desert. Uveče bi me pozvao da me pita kako sam i kako mi je protekao dan. Držao je svoje obećanje i svakog dana je činio nešto što bi mi izmamilo osmeh.
Nikada me nije poljubio, niti me je dodirnuo na neki intimniji način, što je već posle drugog dana počelo prilično da me izluđuje. Toliko sam čeznula za njegovom blizinom, mada sam ja bila ta koja je od njega tražila malo vremena. I dalje sam bila ubeđena da ne treba da budemo ishitreni, ali svaki njegov postupak bio je toliko pun ljubavi da prosto nisam više znala kuda ću sa svojim osećanjima. Kada bi posle kratke posete u pauzi za ručak ponovo nestao, svaki put sam morala da se savladam da ne potrčim za njim.