Prećutkivanje nije laž. Nije ni istina. Biće da stoji na pola puta. Opet, nije li to slučaj sa većinom ljudskih postupaka i odnosa? Niko od nas nije prijatelj kakvog bismo sami voleli da imamo – najpouzdanije biće, najčvršći oslonac, moralni etalon i tome slično. Ipak jesmo nečiji prijatelji, i imamo ih. Zovemo ljubavlju osećanje koje nikad nije čisto kao brušeni dijamant, mada svi priželjkujemo upravo takvu. Onu koja će svojom čistotom osvetliti turobnost egzistencije, pridati smisao postojanju, postati njegov smisao, cilj i svrha. Čim izađemo iz nežnog doba u kome sve izgleda moguće, pa i dosezanje trubadurskog ideala neukaljane ljubavi čija je jedina supstanca ljubav sama, bez ikakvih primesa, počinjemo da prihvatamo kompromise i stupamo u sivu zonu prećutkivanja