Meša Selimović

Nikad prirodu ne osjećam tako snažno kao kad gledam široku pučinu. Kao da se otkriva, sva. Nismo izvan nje, već u njoj. Nismo posmatrači, već učesnici, njen neodvojivi dio. Ona se ne skriva kao što to čine ljudi. Zato što nema šta da skriva. Potpuno je nevina

Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati i neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nerazmrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko to neće znati

Dugo su čekali da se nekako sprijatelje s ljudima u selu. Niko im nije prišao, niti su oni umjeli da priđu drugima. Niti su znali šta očekuju.

A onda su očekivanja prebacili na slučaj: doći će neko, odnekle, nekad. Još ga nema, ne znaju ni ko je, ni kakav je, ali će doći.

Jedno vrijeme Ivan je ljeti dočekivao lađe koje su pristajale u luci.

Više ne čeka. Živi