Zlatko Gorjan

Čudio se velikoj udaljenosti koja ga je dijelila od njegove sobe, te uopće nije shvaćao kako je, onako slab, maloprije mogao prevaliti isti put, a da to gotovo nije ni primijetio.

Jedva da je još osjećao istrulu jabuku u leđima i upaljena mjesta oko rane koja bijaše sva pokrivena mekom prašinom. Svoje se obitelji prisjećao s ganućem i ljubavlju. Njegovo mišljenje o tome kako mora nestati, bijaše, ako se možemo tako izraziti, još odlučnije od sestrina mišljenja. U tom stanju praznog i mirnog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije otkucala treći jutarnji sat. Još je doživio kako je pred prozorom posvuda počelo svitati. Onda mu glava, i protiv njegove volje sasvim klone, a iz nozdrva mu se oteo posljednji slabi dašak života.

»Da ga samo vidite, crk'o je; eno ga gdje leži crknut, baš crknut!«