Zlatko Gorjan

Jedva da je još osjećao istrulu jabuku u leđima i upaljena mjesta oko rane koja bijaše sva pokrivena mekom prašinom. Svoje se obitelji prisjećao s ganućem i ljubavlju. Njegovo mišljenje o tome kako mora nestati, bijaše, ako se možemo tako izraziti, još odlučnije od sestrina mišljenja. U tom stanju praznog i mirnog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije otkucala treći jutarnji sat. Još je doživio kako je pred prozorom posvuda počelo svitati. Onda mu glava, i protiv njegove volje sasvim klone, a iz nozdrva mu se oteo posljednji slabi dašak života.

»Da ga samo vidite, crk'o je; eno ga gdje leži crknut, baš crknut!«

Gospođa Samsa se trže kao da želi zaustaviti metlu, ali to ne učini.

»Pa«, reče gospodin Samsa, »sad možemo bogu zahvaliti.« On se prekriži, a tri žene se povedoše za njegovim primjerom.

Odlučili su ovaj dan iskoristiti za odmor i šetnju; oni ne samo da su zavrijedili taj prekid rada, već im je, štaviše, bio prijeko potreban.

Postavši sve šutljiviji i sporazumijevajući se pogledima, namatali su misli oko toga kako se sada bliži vrijeme da za nju nađu i valjana muža. I kada je kćerka na cilju vožnje prva ustala i protegla svoje mlado tijelo, njima se to činilo kao potvrda njihovih novih sanja i dobrih namjera.