Separatizam nastaje iz nostalgije za boljim vremenima za koja i ne znamo da li su ikada postojala. Zavodljiva je pomisao da se rešenje svih današnjih problema nalazi u vraćanju na vreme kada ti problemi još nisu postojali. To je zov desničarskog populizma, koji je u svojoj srži nostalgičan. Nezadovoljstvo i strahovi nastaju, potpaljuju se i pojačavaju kako bi se idilična i idealizovana prošlost zatim predstavila kao rešenje. Treba ponovo da zatvorimo granice, da ponovo uvedemo svoju staru voljenu valutu, da oglasimo crkvena zvona i zatvorimo džamije, da obnovimo obavezno služenje vojnog roka, da pevamo himnu i skinemo s tavana svoju staru pristojnost i uglačamo je kao sjajni svetionik u tamnoj noći.
To što je ova nostalgična poruka naišla na masovni odziv u celoj Evropi preteći je znak. Ako je značajan, sve veći deo stanovništva spreman da veruje da je ranije sve bilo bolje, s pravom možemo da govorimo o kontinentu koji je ostario i umorio se, koji zuri ispred sebe kao starac, ne očekujući ništa više od budućnosti i mumlajući o boljim vremenima kada je zima još bila prava zima, a leto trajalo večno. Nema boljeg dokaza za tvrdnju da je Evropa postala zatočenica sopstvene prošlosti. Ali ako Zapad propada u čežnji za jarkim podnevnim suncem, nostalgija nikako ne može biti lek.